Izlog s više naslova

S

kromna po volumenu, ali povijesno važna za Zagreb, glasio bi šturi opis nekadašnje galerije u Preradovićevoj 13. Danas je Galerija Šira namijenjena promociji studenata zagrebačke akademije likovnih umjetnosti i malo je vjerojatno da likovi koji privremeno useljavaju u nju znaju ili mare za njezinu ulogu početkom šezdesetih u prošlom stoljeću. Preciznije, za ulogu Studija G, čiji su korisnici sakupljali dobrovoljnu članarinu između sebe (gorgonaša) i simpatizera kako bi održali izlagačku djelatnost i ugostili renomirane umjetnike poput Françoisa Morelleta ili pak Yvesa Kleina, iako se drugi nikad nije pojavio u Zagrebu. Ne zato što to ne bi htio nego je splet okolnosti – tipično gorgonaških – osujetio konspirativni plan Josipa Vanište i Radoslava Putara da u hrvatsku metropolu dovedu Francuza koji je glavom i srcem platio zbog hiperosjetljivosti spram vlastita umjetničkog poslanja. Zanimljivo je kako su Vaništa i društvo pali iz ekonomskih razloga – nisu više bili kadri plaćati najamninu vlasniku radionice za okvire – dakle, zbog kapitalističke računice Matije Šire, premda je u to vrijeme partijska nomenklatura veličala socijalističke odnose, podalje od logike liberalnih zajednica. Teško je povjerovati da bi studenti i novopečeni umjetnici koji danas sudjeluju u programu prostorno ušminkane galerije iz vlastitoga džepa izdvajali članarinu ili na neki drugi način participirali u njezinu financiranju.

Izd. Ex libris, 2019.

Sve što je dosad navedeno nećete naći u skromnoj knjižici koju je nedavno objavio Vlado Martek u izdanju zagrebačkog Ex librisa pod naslovom Najnovija izložba kod Šire. Knjižica je posveta trogodišnjem, zlatnom razdoblju galerije od rujna 1961. do veljače 1963. prema kojem Martek i njegovi kolege gaje poseban, ako ne i mitski odnos. Kako sam autor navodi u kraćem prilogu – strategija Šestorice autora, čijim je članom bio, nezamisliva je bez prethodnice, grupe Gorgona i njezina djelovanja u Studiju G. U razdoblju od osam godina (počevši od 2007) fotografirao je zapušteni izlog u Preradovićevoj 13, obnavljajući procese kojima će gorgonaši prije pola stoljeća obilježiti radikalno razdoblje hrvatske umjetnosti. U želji da se poveže, poistovjeti s njima, pa čak i navuče gorgonski crnu masku na sebe, ritualno je bilježio promjenu pročelja nevidljive galerije, na mjesečnoj ili godišnjoj razini. (Prava je šteta što u knjižici pored objavljenih fotografija nisu stavljene godine njihova nastanka, premda autor tvrdi da je sve podatke uredno predao izdavaču. Možda je vremenska rupa, svjesna ili ne, dodatni začin liniji bizarnih aktivnosti u doba tvrdog socijalizma ili priči o konspirativnom ponašanju na prvi pogled građanski orijentiranih umjetnika. Uostalom, i Martek je svoj umjetnički anarhizam pakirao u građansku svakodnevicu bibliotekarskog posla. Kao da se pokorio premisama bankara-anarhista, o čemu je izdašno pisao Fernando Pessoa. Portugalac je bizarno štivo objavio ravno četiri desetljeća prije središnjih zbivanja u Studiju G.)

Vlado Martek na Duchampovu grobu / Snimio ŽARKO VIJATOVIĆ

Veličanje pojma antiumjetnosti

Uza svaku fotografiju izloga, kolonizirana plakatima koji najavljuju festivale glazbe, gostujuće grupe, klupsku scenu, koncerte domaće pop- i rock-zvijezde Martek stavlja kratke slogane, ponekad citate, nudi poruke namijenjene publici iz druge ruke. Čitateljima koji će stvarni izlog gledati prema uputama iz knjižice, drukčijom mjerom od one na ulici, kada najčešće nezainteresirano prolaze pored povijesnog mjesta hrvatske umjetnosti, ne znajući da su se tamo, s druge strane barijere od plakata, ljepila i dasaka, neki pojedinci, znani i neznani, trudili oko iskustva nove umjetnosti. Uz fotografiju ostruganoga pročelja izloga s upozorenjem o zabrani plakatiranja – na kraju su i gradski čelnici shvatili stanje stvari kod Šire – umjetnik-bibliotekar citirao je Émila M. Ciorana. „Istinska egzistencija pripada jedino onima koje priroda nije ničim obdarila“ stoji uz fotografiju koja zaključuje Najnoviju izložbu kod Šire. Provokativna opaska francuskog filozofa čija pozicija možda nije gorgonski crna, no nije daleko od stanja stvari na socijalističkom terenu šezdesetih, među propagatorima ništavila i praznine te prešutnim poklonicima Vanište i društva. Naime, gorgonaši su nastojali izbrisati granicu između svakodnevne egzistencije i umjetnosti, veličajući pojam antiumjetnosti u okviru malih životnih radosti – poput nogometa, zajedničkih šetnji, odlazaka u kino i slično. Sam Martek možda nije bio svjestan filozofskih i logičkih posljedica kada je Cioranovu misao postavio uz ispražnjeni sadržaj Širina izloga. Njezina regresija obuhvaća znatno više od onoga što se zna i što je ostalo od Studija G. Neki od Šestorice autora posuđivali su umjetnički inventar prethodnika, vjerojatno ne znajući za anonimne sudionike gorgonaškog crnila koji su isto (crnilo) iskusili na vlastitoj koži. Jedan od njih bio je mladi entuzijast, povjesničar umjetnosti Mišo M. Mikac. Njegova sudbina, simbolična u tom kontekstu, s druge je strane Cioranova teritorija istinske egzistencije.

(Početkom 1963. momak ima 24 godine i dio je nevidljive mreže pomagača u Studiju G. Bio je fanatični promotor modernističkih zbivanja u umjetnosti na susretima studenata povijesti umjetnosti iz Zagreba i Beograda. Jerko Denegri prisjeća se da je preko njega dobio prve informacije o Gorgoni, Kleinu i Manzoniju. U klubu studenata povijesti umjetnosti u Ćirilometodskoj ulici organizirao je predavanja o likovnim aktualnostima. O njima bi govorili studenti i ljudi različitih zanimanja koji bi se vraćali s putovanja po Europi. Mišo se osobno brinuo za ilustrativan materijal uz predavanja. Sljedeće godine, 1964, svima je bilo jasno da povratka u Studio G više nema. Rijetki svjedoci radikalnih zbivanja u umjetnosti nejasno se prisjećaju Mikca i nesreće koju je doživio sredinom šezdesetih. Kruži priča da je na nekoj ekskurziji pronašao eksplozivnu napravu koja će mu odnijeti čitavu šaku. Neki od rijetkih znanaca prisjećaju se da je živio poput boema i posezao za alkoholom. Deset godina poslije Mišo će poginuti zbog neoprezna prelaženja ceste nedaleko od Ribnjaka. U godini smrti – 1973. – radio je kao učitelj na školi. Njegova sudbina govori o tome da je Gorgonin užas bio velikog radijusa i stalno se širio. Opisana sudbina nije jedina koja se veže na gorgonsku, odnosno Cioranovu regresiju. S druge strane, izdašna je za Martekov slučaj fotografiranja galerije u Preradovićevoj.

Posljednji manirist

Teško je povjerovati da je član Grupe šestorice autora znao za sudbinu mladog povjesničara umjetnosti. Knjižica je ugledala svjetlo dana nešto više od tri mjeseca prije njegove netom otvorene izložbe u MMSU-u. Riječka Izložba s više naslova je „light retrospektiva“ kaže umjetnik, umirovljeni bibliotekar. Njezin naslov korespondira sa zagrebačkom publikacijom na nekoliko razina. Prije svega, kao light sažetak višegodišnjega promoviranja mrtvih umjetnika, pjesnika, književnika te ironičnih, bizarnih i manje ironičnih slogana. Nelegalno lijepljeni plakati po pročelju Šire nisu daleko od nelegalnih gradskih agitacija u kojima poziva na čitanje poezije i umjetnosti Maljeviča, Rimbauda, Kamova… Neupitna je konceptualna i dokumentarna vrijednost publikacije, s obzirom da nevidljivi Studio G uskoro, za dvije godine u rujnu, slavi šezdesetu obljetnicu pokretanja. Nije važno što je Mišina sudbina do danas ostala nepoznata i što su drugi bizarni detalji Studija G više ili manje nepoznati. Umjetnik koji dugi niz godina balansira na rubu poezije, kao pretpjesnik i posljednji manirist duboko u sebi nosi regresiju s više naslova. U jednom trenutku poziva na mistična iskustva Maljeviča, koji je brojne tekstove posvetio nuli, u drugom je to agitacija u slavu nepostojanja na gorgonski, zagrebački način. U trećem je ritual nad Duchampovom obiteljskom grobnicom u Rouenu prije godinu dana, nekoliko mjeseci prije samostalne izložbe u splitskoj palači Milesi, u koju će useliti pod agendom posljednjega manirista.

Netko bi mogao zaključiti da je pretpjesnik nesvjesno pokrenuo, između ostaloga, nevidljivu priču o mladom povjesničaru umjetnosti. Po liniji agitacije: dok ugledni umjetnik s vremenskim odmakom agitira u korist konceptualne prakse šezdesetih, onaj drugi, mrtvi i anonimni student, agitirao je kod Šire. Profesionalni umjetnik to radi izvana, fotografirajući zapušteno pročelje, anonimni pak volonter iznutra „dijeleći plakate“, prema navodu gorgonaša Đure Sedera u tekstu o kolektivnom djelu iz 1963. Koincidencija s vremenskom distancom nije nategnuta, premda tako izgleda. Ona je anonimna, nevidljiva i apsurdna sastavnica gorgonaškog miljea. Na njoj je čak izvedena mitska priča o tome kako je Yves Klein umro na dan utanačena sastanka u Parizu s predstavnikom antikolektiva, Radoslavom Putarom. Uostalom, činjenica što zagrebački umjetnik redovito posjećuje europska i hrvatska groblja te vodi bizarne dijaloge s mrtvim umjetnicima i pjesnicima ne oslobađa ga crnog tereta koji u paketu ide uz Studio G ili kod Šire.